S obzirom na zajedničko podrijetlo i krvne loze, zajednički jezik i navike te kulturološke srodnosti, Pakistanci se ne mogu odvojiti od Indije i stvoriti zaseban vlastiti identitet koji bi mogao konsolidirati njihovu državnost. Tako su i Indijci poput Sidhua kojima je teško prihvatiti Pakistance kao strance. To je ono što se očito ponavlja u "Mogu se više povezati s Pakistancima". Moguće je da je Sidhu žalio za podjelom i nadao se da će se jednog dana Indija i Pakistan udružiti i vratiti u jednu naciju kao što je uvijek bilo tisućljećima.
„”Može se više povezati s Pakistancima nego s ljudima u Tamil Naduu'' rekao je Navjot Singh Sidhu, bivši kriketa i trenutačno ministar u vladi Indija Drzava Punjab nedavno nakon tople dobrodošlice Pakistan tijekom inauguracije Imrana Khana za premijera Pakistana kojoj je nazočio kao osobni Khanov gost. Govorio je o pripadnosti kasti, sličnosti u prehrambenim navikama i govornom jeziku kao čimbenicima koji su odgovorni za njegov osjećaj povezanosti s Pakistanom. Možda je mislio na svoju sklonost prema ljudima koji govore pandžapski i njihovoj kulturi s druge strane granice, ali svakako je izazvao kontroverzu u Indiji zbog svoje nesposobnosti da se poveže sa svojim sugrađanima Indijcima u Tamil Naduu.
Moderne nacije temelje se na vjeri, rasi, jeziku, etničkoj pripadnosti ili čak ideologiji. Istost ljudi obično čini naciju. Indija je raznolika zemlja po svim ovim dimenzijama. Velik dio povijesti Indija također nije bila jedan politički entitet, već je uvijek postojala kao nacija, iako u subliminalnom obliku u srcima i umovima ljudi. Povijesno gledano, Indija se nikada nije definirala u smislu istovjetnosti ljudi. Od ateizma do sanatanizma, čak je i hinduizam bio konglomerat brojnih različitih i kontradiktornih sustava vjerovanja. Nikada nije postojao jedan sustav vjerovanja koji bi mogao okupiti ljude u obliku nacije.
Očigledno, Indija nikada nije bila zemlja vjernika u jedan kodificirani sustav. Umjesto toga, Indijci su bili tragači za istinom (prirodom postojanja) i oslobođenjem. Tražeći istinu i slobodu ili oslobođenje od samsare, ljudi su pronašli jedinstvo koje je labavo ujedinilo različite ljude. Vjerojatno je to nevidljiva zajednička nit koja je povezivala Indijce tisućljećima. Moguće je da je to izvor 'poštivanja različitosti', krajnjeg izvora indijskog nacionalizma. Čini se da je Sidhu to propustio cijeniti zbog čega bi se trebao bezuvjetno ispričati svojim građanima s juga.
Pakistanski nacionalizam, s druge strane, temelji se na "istovjetnosti" vjere. Utemeljitelji Pakistana su došli na ideju da muslimani Indije čine zasebnu naciju i povijesni procesi dovode do podjele Indije. Ovo je konačno podijelilo indijske muslimane na tri dijela, a Indija je i dalje ostala dom najvećeg broja muslimana. Religija nije mogla držati Pakistance na okupu i Bangladeš je osnovan 1971. Današnji pakistanski nacionalizam definiran je kao antiindijanizam. Ništa ne drži Pakistance na okupu osim ove negativne emocije antiindijanizma.
S obzirom na zajedničko podrijetlo i krvne loze, zajednički jezik i navike te kulturološke srodnosti, Pakistanci se ne mogu odvojiti od Indije i stvoriti zaseban vlastiti identitet koji bi mogao konsolidirati njihovu državnost. Tako su i Indijci poput Sidhua kojima je teško prihvatiti Pakistance kao strance. To je ono što se očito ponavlja u "Mogu se više povezati s Pakistancima". Moguće je da je Sidhu žalio za podjelom i nadao se da će se jednog dana Indija i Pakistan udružiti i vratiti u jednu naciju kao što je uvijek bilo tisućljećima. Je li to moguće? Prije nekoliko godina, sjećam se da sam ovo pitanje postavio Imranu Khanu na jednom od sastanaka u Chatham Houseu i njegova je trenutna reakcija bila "s Indijom smo vodili četiri rata". Dakle, ne dok se narativi i percepcija povijesti na obje strane ne spoje. Sidhuova primjedba i bollywoodski filmovi poput Bajrangi Bhaijaan mogli bi tome pridonijeti.
***
Autor: Umesh Prasad
Autor je bivši student London School of Economics i bivši akademik sa sjedištem u Velikoj Britaniji.
Stavovi i mišljenja izraženi na ovoj web stranici isključivo su stavovi i mišljenja autora (autora) i drugih suradnika (suradnika), ako ih ima.
