''Englezi su nas naučili da prije nismo bili jedan narod i da će proći stoljeća dok ne postanemo jedan narod. Ovo je bez temelja. Bili smo jedna nacija prije nego što su oni došli u Indiju. Jedna nas je misao inspirirala. Način života nam je bio isti. Zbog toga što smo bili jedna nacija, uspjeli su uspostaviti jedno kraljevstvo. Nakon toga su nas podijelili.
Budući da smo bili jedna nacija, nismo imali razlike, ali tvrdi se da su naši vodeći ljudi putovali po Indiji ili pješice ili u volovskim zapregama. Učili su jezike jedni drugih i među njima nije bilo distanciranja. Što mislite, što je mogla biti namjera onih naših dalekovidnih predaka koji su ustanovili Setubandhu (Rameshwar) na jugu, Jagannath na istoku i Hardwar na sjeveru kao mjesta hodočašća? Priznat ćete da nisu bili budale. Znali su da se obožavanje Boga moglo jednako dobro obavljati i kod kuće. Učili su nas da oni čija su srca bila užarena pravednošću imaju Ganges u svojim domovima. Ali vidjeli su da je Indija jedna nepodijeljena zemlja koju je stvorila priroda. Oni su, dakle, tvrdili da to mora biti jedan narod. Raspravljajući tako, uspostavili su sveta mjesta u raznim dijelovima Indije i zapalili narod idejom o nacionalnosti na način nepoznat u drugim dijelovima svijeta''. - Mahatma Gandhi42-43 Hind Swaraj.
Govori Rahula Gandhija u Ujedinjenom Kraljevstvu trenutno podižu obrve među njegovim biračima na domaćem terenu. Zanemarujući političko zagovaranje, čuo sam mnoge ljude kako govore kako nema potrebe internacionalizirati pitanja domaćih izbora i govoriti ili činiti stvari na stranim tlima koje kaljaju sliku i ugled Indije. Tržišta i ulaganja uvelike su pod utjecajem percepcije stoga su imidž i ugled zemlje izuzetno važni. Ali ljudi s kojima sam razgovarao zvučali su kao da su im nacionalistički ponos i domoljubni osjećaji povrijeđeni izjavama Rahula Gandhija na inozemnim platformama koje sugeriraju da je tipični indijski um osjetljiv na internacionalizaciju domaćih pitanja izvan kuće. Dobar primjer je kako su ljudi u Indiji dobro prihvatili izjavu Asaduddina Owaisija u Pakistanu.
U izbornoj politici niti jedan političar si ne bi dopustio vrijeđanje osjećaja svojih birača. Je li Rahul Gandhi naivan da to ne razumije? Što smjera? Je li potajno internacionalist? Koji mu je uzrok najdraži? Što ga pokreće i zašto?
U parlamentu i vanjskim kontaktima, Rahul Gandhi je nekoliko puta objasnio svoju ideju Indije kao "unije država", dogovora do kojeg je došlo kao rezultat stalnih pregovora. Prema njemu, Indija NIJE nacija nego unija mnogih nacija poput EU. RSS je taj koji gleda na Indiju kao geografski entitet (i kao naciju).
Pitajte vojnika za njegovu ideju Indije i on će reći ako Indija nije zemljopisna cjelina, za koji onda nevidljivi entitet štitimo na granici i za koji se krajnje žrtvujemo? Emocionalna privrženost i osjećaj pripadnosti teritoriju nalazimo čak i kod mnogih životinja, na primjer, česta je pojava vidjeti pse kako laju i bore se s psom koji im se namete kako bi zaštitili svoj teritorij. Ne bi bilo pretjerano reći da se cijela povijest i sadašnja svjetska politika uglavnom vrti oko teritorija i imperijalizma 'ideologije'.
Teritorijalno ponašanje pasa i čimpanzi evoluira kod ljudi i poprima oblik “ljubavi prema domovini”. U indijskom društvu, ideja domovine je među najcjenjenijim konstruktima. To je najbolje izraženo u ideji जननी जन्मभूमिश्च स्वर्गादपि गरीयसी (tj. Majka i domovina su superiornije čak i od neba). Ovo je također nacionalni moto Nepala.
Tipično indijsko dijete usađuje i upija ljubav i poštovanje prema domovini kroz primarnu socijalizaciju kroz interakcije u užoj obitelji s roditeljima, u školama s učiteljima i vršnjacima, knjige, domoljubne pjesme i događaje poput nacionalnih festivala, kina i sporta itd. U školske udžbenike, s ponosom čitamo priče o velikim ratnim herojima kao što su Abdul Hamid, Nirmaljit Sekhon, Albert Ekka, Brig Usman itd. ili Rana Pratap i tako dalje koji su žrtvovali svoje živote braneći i štiteći svoju domovinu. Proslave državnog festivala u školama i zajednicama na dane neovisnosti, dane Republike i Gandhi Jayanti ispunjavaju nas nacionalističkim ponosom i domoljubljem. Odrastamo s etosom jedinstva u različitosti i pričama o slavama indijske povijesti i civilizacije i osjećamo se vrlo ponosnima na Indiju. Tako čimbenici primarne socijalizacije oblikuju naš nacionalni identitet i usađuju ljubav i privrženost domovini. 'Ja' i 'moje' su društveni konstrukti. Za prosječnu osobu, Indija znači ogromna domovina milijardi različitih ljudi, svi povezani zajedničkom emocionalnom niti indijanizma ili nacionalizma; to znači najstarija civilizacija na svijetu, zemlja Gautama Buddhe i Mahatme Gandhija.
Međutim, za razliku od prosječnog Indijca, primarna socijalizacija Rahula Gandhija bila je drugačija. Od svoje majke ne bi upijao društvene vrijednosti, uvjerenja i ideje o domovini na isti način kao što to čini svako tipično indijsko dijete. Obično majke imaju najznačajniji utjecaj na razvoj uvjerenja i osobnosti kod djece. Njegova je majka odrasla u Europi kad se ideja o Uniji naroda gotovo materijalizirala. Prirodno je da je Rahul Gandhi od svoje majke upijao više “europskih vrijednosti i ideje EU” nego “indijske vrijednosti i ideje Indije kao domovine”. Također, školsko obrazovanje, drugi najvažniji čimbenik primarne socijalizacije za Rahula Gandhija bilo je vrlo različito. Zbog sigurnosnih razloga nije mogao pohađati redovnu školu i na njega nisu mogli utjecati učitelji i vršnjaci kao na prosječnog Indijaca.
Majke i školsko okruženje uvijek imaju najveći utjecaj na primarnu socijalizaciju djece, oni obično usađuju i oblikuju norme, društvene vrijednosti, težnje, vjere, uvjerenja i svjetonazore uključujući pristup i stavove prema svojoj zemlji. Moguće da mu je jedini važan izvor ideja i sustava vrijednosti bila njegova majka koja je djetinjstvo i prve dane zrelosti provela u Europi. Dakle, vjerojatnije je da je unionističku ideju Europe, norme i sustav vrijednosti Europe stekao preko majke. Nije ni čudo, vrijednosti i ideja Rahula Gandhija o 'svojoj' zemlji razlikuju se od tipičnog Indijca. Na temelju kulturnog etosa, njegov pogled više je nalik europskom građaninu. Hipotetski govoreći, da je majka Rahula Gandhija bila kći vojnika indijske vojske i da je studirao u indijskoj vojnoj školi kao redovni učenik, vjerojatno ne bi govorio na način koji je sada postao njegova karakteristika.
Primarna socijalizacija je najmoćniji alat za instaliranje softvera ideologije i doktrina u umove djece. Religija i nacionalizam usađeni na ovaj način su samoočigledne istine izvan rasuđivanja za promatrača koje vladaju svijetom i čine jezgru svjetske politike. Svako zanemarivanje ovog izvora znači nedovoljno razumijevanje i neodgovarajuće upravljanje.
U tom kontekstu treba promatrati ideju Rahula Gandhija o Indiji kao dobrovoljnoj uniji država poput Europske unije. Za njega, kao i EU, ni Indija nije jedna nacija nego ugovorni aranžman između država postignut nakon pregovora; za njega je Unija podložna ishodu stalnih pregovora. Naravno, takva se unija država može poništiti baš kao što je Britanija nedavno izašla iz EU. I tu ideja Rahula Gandhija postaje zanimljiva 'skupinama' koje podržavaju ''BREXITing from Union of India''.
Rahul Gandhi možda ne misli loše protiv Indije. Upravo tako njegov um funkcionira zbog okvira pogleda ili softvera instaliranog u njegov um kroz primarnu socijalizaciju, da dam analogiju iz znanosti. Ovo također objašnjava zašto ideja o Indiji njegovog rođaka Varuna Gandhija nije ista kao ideja Rahula Gandhija iako obojica dolaze iz iste loze, ali se razlikuju u roditeljstvu i ranom školovanju.
Čini se da slobodna volja nije tako slobodna; besplatan je samo unutar vlastitog softvera i operativnog sustava.
Geopolitičke nacionalne države su stvarnost, ne postoji način da se od toga pobjegne u trenutnoj klimi. Ideja nacije ne može se odreći internacionalizma utemeljenog na političkoj ili vjerskoj ideologiji. U idealnom slučaju, nacionalne države trebale bi uvenuti samo zbog internacionalizma utemeljenog na univerzalnim ljudskim vrijednostima koje ostaju samo daleki san.
Rahul Gandhi, za razliku od tipičnih političara, iskreno izražava svoje mišljenje ne zamarajući se puno posljedicama u izbornoj politici. On daje glas odjeljcima koji imaju sličan stav o Indiji; ili alternativno, izražavanje njegovih ideja je dobro promišljena strategija za privlačenje onih sa sličnim stavovima za političku kilometražu. U tom slučaju, njegovi sastanci u gradskoj vijećnici, nakon njegove Bharat Yatre, u njegovoj alma mater Cambridgeu i na Institutu za međunarodne odnose (Chatham House) u Londonu su skupljali oluje nadolazećih općih izbora.
***
***
