Ljubav i poštovanje temelji su obožavanja predaka, posebno u hinduizmu. Vjeruje se da mrtvi imaju kontinuirano postojanje i mogu dati smjernice koje će tako utjecati na sudbinu živih.
Drevni hinduistički praksa od štovanje predaka u razdoblju od 15 dana koje Hindusi obilježavaju jednom godišnje naziva se 'Pitri-Paksha' ('četrnaest dana predaka') tijekom kojih se sjećaju predaka, štuju ih i traže njihovi blagoslovi.
Kroz ovo razdoblje sjećanja, Hindusi diljem svijeta razmišljaju o doprinosima i žrtvama koje su podnijeli njihovi preci kako bismo mogli živjeti naše današnje živote bolje. Također, kultura, tradicije, vrijednosti i božansko nasljeđe koje su nam postavili kako bismo procvjetali u svojim životima i bili dobri pojedinci. Hindusi zazivaju prisutnost duša koje su preminule, traže zaštitu duša koje su sada otišle i mole se za utjelovljene duše da zadobiju mir i spokoj.
Ovo se temelji na duboko ukorijenjenom konceptu vedskih spisa, koji kaže da kada se pojedinac rodi, on/ona se rađa s tri duga. Prvo, dug prema Bogu ili vrhovnoj moći zvanoj 'Dev-rin. Drugo, dug prema svecima koji se zove 'Rishi-rin' i treći dug prema vlastitim roditeljima i precima koji se zove 'Pitri-rin'. To su dugovi na nečiji život, ali nisu označeni kao obveza kao što bi se moglo pomisliti. Ovo je način na koji sveti spisi usađuju svijest o vlastitim dužnostima i odgovornostima koje smo skloni previdjeti tijekom svog svjetovnog života.
Dug zvan 'Pitri-rin' prema roditeljima i precima pojedinac mora platiti tijekom svog života. Čvrsto uvjerenje je da je naš život, naše postojanje, uključujući naše obiteljsko ime i našu ostavštinu, dar koji su nam dali naši roditelji i naši preci. Ono što roditelji čine za svoju djecu kada ih odgajaju – dajući im obrazovanje, hraneći ih, pružajući im sve moguće udobnosti u životu – naše su bake i djedovi činili iste dužnosti za roditelje koje su onda roditelji mogli pružiti djeci. Stoga smo dužni našim bakama i djedovima koji su svojim roditeljima i tako dalje.
Taj se dug otplaćuje tako što se u životu čini dobro, donoseći slavu i slavu svojoj obitelji, a time i svojim precima. Naši preci nakon što su umrli, još uvijek razmišljaju o nama kao o preminulim dušama zabrinutim za našu dobrobit. Iako nemaju nikakva očekivanja, netko može činiti djela milosrđa u njihovo ime i rado ih se sjećati jer smo to što jesmo zbog njih.
Tijekom ovih dva tjedna ljudi podnose male žrtve s precima u mislima. Doniraju hranu gladnima, mole se za ublažavanje patnje, nude pomoć potrebitima, čine nešto za zaštitu okoliša ili se posvete društveno korisnom radu. Ovaj čin obožavanja predaka temelji se isključivo na vjeri (tzv 'sraddha' na hindskom) i duhovnu vezu te nadilazi samo hinduistički ritual.
Godišnje štovanje predaka naziva se 'Shraadh' tijekom kojeg se moraju izvršiti radnje kojima se sjećaju, priznaju i održavaju ponos svoje obiteljske loze. Ako je predak sada preminuo, onda sin ili potomak mora ponuditi 'pind' ili žrtvu s ciljem da dopusti duši preminulog da primi spasenje (ili mokšu) i počiva u miru. Ovo se izvodi u Gayi, Bihar na obalama rijeke Falgu.
Godišnje razdoblje od 15 dana štovanja predaka podsjeća nas na našu lozu i naše dužnosti prema njoj. Učeni filozofi vjeruju da je stanje kaosa i tjeskobe koje osjećamo u svom unutarnjem i vanjskom svijetu duboko ukorijenjeno u poljuljanom odnosu s precima. Stoga ih obožavanje priziva, a oni nam zauzvrat nastavljaju pružati vodstvo, zaštitu i ohrabrenje. Ovo iskustvo pruža priliku da se emocionalno i duhovno ponovno povežemo sa sjećanjem na naše pretke iako nismo znali mnogo o njihovom postojanju. Ova veza može imati snažan odjek i možemo osjetiti njihovu prisutnost u zaštiti na načine koji nisu ograničeni fizičkim postojanjem.
***
