Jagjit Singh poznat je kao najuspješniji pjevač gazala svih vremena koji je postigao i pohvale kritike i komercijalni uspjeh, a čiji je duboki glas dirnuo milijune srca.
Glas pjevača Jagjita Singha hipnotizirao je milijune u Indiji diljem svijeta. Njegovi su obožavatelji ludi za njegovim očaravajućim gazalima – jednom od najraširenijih i najpopularnijih pjesničkih formi, posebice na Bliskom istoku i u južnoj Aziji. Jagjit Singh savladao umijeće izražavanja boli i tuge kroz melodične lijepo napisane pjesme.
Put ovog čovjeka od Jagmohana do Jagjita nije bio lak. Jagmohanov otac Amir Chand rođen je u hinduističkoj obitelji, ali je prihvatio sikhizam i sada se zove Sardar Amar Singh. Njegovi su uvjeti bili strašni jer je bio siromašan i morao je raditi po cijele dane. Međutim, bio je posvećen noćnom učenju i dobio je državni posao gdje je prvo bio postavljen u Bikaneru u Rajasthanu. Jednog lijepog dana kad je putovao iz Bikanera u svoj rodni grad Šri Ganganagar, u vlaku je upoznao prelijepu Sikh djevojku po imenu Bachchan Kaur i kad je njihov razgovor započeo, nikad nije završio jer su se oboje vjenčali. Imali su 11 djece, od kojih je samo četvero preživjelo, od kojih je Jagmohan bio jedan od njih rođen u Sri Ganganagaru 1941. godine.
Nakon što je Indija stekla neovisnost 1947. godine, bilo je to vrlo teško razdoblje za naciju jer je počela stajati na vlastitim nogama i svi su se borili za hranu i sredstva za rad. U takvim teškim vremenima jedva da je bilo mjesta za umjetničke oblike poput glazbe. No, kako priča kaže, usred svega toga jedan obećavajući mladić izašao je s ulica Sri Ganganagara u Rajasthanu u sjevernoj Indiji.
Jednog dana, Jagmohanov otac odveo ga je svom vjerskom guruu koji je predvidio i savjetovao da će Jagmohan, ako promijeni ime, jednog dana osvojiti cijeli svijet nekom posebnom vještinom. Od tog dana Jagmohan je postao Jagjit. U to vrijeme nije bilo struje i Jagjit je učio pod petrolejskom lampom nakon sumraka, iako nije baš bio oduševljen učenjem. Jagjit je imao ogromnu ljubav i strast prema pjevanju od malih nogu, a prvu pjesmu koju je otpjevao bila je dok je još studirao u školi Khalsa, a kasnije 1955. pjevao je za veliki skladatelji. Također je pjevao Gurbani (vjerske pjesme) u Gurudwarasu – svetom mjestu Sikha od mladosti.
Kasnije se Jagjit preselio u Jalandhar u Punjabu u sjevernoj Indiji radi viših studija gdje je završio diplomu znanosti na koledžu DAV. Tijekom studentskih dana pjevao je mnoge pjesme, a 1962. otpjevao je pjesmu pred dr. Rajendrom Prasadom, prvim predsjednikom Indije, tijekom proslave godišnjeg dana fakulteta. Njegov je otac oduvijek želio da Jagjit više uči i postane inženjer ili birokratski ured koji se smatra vrlo uglednim poslom u vladi, tako da je ispunio očeve želje, Jagjit je otputovao u Kurukshetru u Haryani kako bi magistrirao povijest.
Tijekom postdiplomskih dana Jagjit je putovao u Shimlu u Himachal Pradeshu kako bi pjevao za određenu prigodu i slučajno je upoznao Oma Prakasha koji je bio poznati glumac u indijskoj filmskoj industriji. Om Prakash je bio toliko impresioniran Jagjitovim pjevanjem da je odmah zamolio Jagjita da dođe u Mumbai, dom indijske filmske i glazbene industrije. Jagjit je odmah pristao i preselio se u Mumbai gdje je u početku preživljavao radeći povremene poslove, a zatim je počeo zarađivati skladajući reklamne džinglove i nastupajući uživo na svadbama.
Nažalost, ovo nije bilo baš ugodno putovanje za Jagjita jer nije mogao ništa postići i ostao je bez novca da uopće preživi u Mumbaiju, pa se vratio kući putujući skriven u zahodu vlaka. No, ovo iskustvo nije ubilo Jagjitov duh i 1965. je odlučio da će život provesti uz glazbu te se ponovno preselio u Mumbai. Jedan od Jagjitovih najbližih prijatelja po imenu Haridaman Singh Bhogal organizirao je novac za Jagjitovo putovanje u Mumbai, a također je nastavio slati novac kako bi mu pomogao da preživi u velikom gradu. Jagjit je dobio novčanu pomoć od svog velikodušnog prijatelja, ali tijekom svojih napornih dana suočavao se s mnogim poteškoćama.
Jagjit je s vremenom učio klasičnu glazbu od poznatih pjevača tog vremena – Mohammeda Rafija, KL Sehgala i Late Mangeshkara. Kasnije je njegov interes za profesionalnu karijeru u glazbi još više napredovao i odlučio je steći formatnu obuku iz klasične glazbe kod iskusnih Ustada Jamala Khana i Pandita Chagana Lal Sharma jia. Zanimljivo je da je tijekom njegovih teških dana u Mumbaiju čak odradio malu glumačku nastup u filmu 'Amar' redatelja Subhasha Ghaija kao prijatelj glavnog protagonista.
Jagjitova obitelj nije bila svjesna da je on u Mumbaiju jer je odlazio kući tijekom studentskog odmora. Kad dugo nije dolazio kući, njegov je otac zamolio Jagjitova brata da potraži informacije od Jagjitovih prijatelja o tome gdje se on nalazi. Iako je jedan od njegovih prijatelja obavijestio Jagjitova brata da je Jagjit napustio studij i preselio se u Mumbai, ali je njegov brat odlučio šutjeti o tome. Nakon otprilike mjesec dana, sam Jagjit napisao je pismo svojoj obitelji u kojem im je rekao cijelu istinu te da je također prestao nositi svoj turban jer je smatrao da glazbena industrija možda neće prihvatiti sikh pjevača. Njegov otac je bio bijesan kad je to saznao i od tog dana prestao je razgovarati s Jagjitom.
Tijekom svog boravka u Mumbaiju, Jagjit je dobio priliku raditi s tvrtkom HMV, velikom glazbenom kompanijom tog doba i njegov prvi EP (extended play) postao je vrlo popularan. Kasnije je upoznao Chitru Duttu, Bengalku dok je pjevala reklamni džingl u duetu i iznenađujuće Chitri se isprva nije svidio Jagjitov glas. Chitra je u to vrijeme bila u braku i imala je kćer, no razvela se 1968., a Jagjit i Chitra vjenčali su se 1971. Ovo je bila slavna godina za Jagjita Singha, a njega i Chitru nazivali su 'Ghazal par'. Ubrzo su bili blagoslovljeni sinom kojeg su nazvali Vivek.
Upravo ove godine Jagjit je imao super hit glazbeni album pod nazivom 'Super 7'. Njegov najvažniji i legendarni album bio je 'The Unforgettables' s refrenom i elektroničkim instrumentima, a priliku mu je pružio HMV nakon čega je preko noći postao zvijezda i to mu je doista prvi veliki uspjeh. 'The Unforgettables' bio je vrlo prodavan album u vrijeme kada nije postojalo tržište za albume osim filmova. Dobio je ček od 80,000 INR 1977. godine, što je tada bio vrlo velik iznos. Nakon što je vidio da Jagjit postiže uspjeh, njegov otac je ponovno počeo razgovarati s njim.
Jagjitov drugi album 'Birha Da Sultan' izašao je 1978. godine i većina njegovih pjesama bila je uspješna. Nakon toga, Jagjit i Chitra izdali su ukupno šesnaest albuma. Postao je prvi indijski glazbenik koji je 1987. snimio potpuno digitalni CD album 'Beyond Time' snimljen na stranim obalama izvan Indije, usred ovog uspješnog niza, Jagjit i Chitra pretrpjeli su razornu osobnu tragediju. Njihov sin Vivek poginuo je u prometnoj nesreći u dobi od 18 godina. Nakon ove bolne tragedije 1990., Chitra i Jagjit odustali su od pjevanja.
Jagjit se vratio pjevanju 1992. godine i dao svoj glas mnogim pjesnicima. Producirao je nekoliko albuma sa piscem Gulzarom i skladao melodije za televizijsku dramu 'Mirza Ghalib' koju je napisao Gulzar. Jagjit je također posudio svoj glas za 'Geeta Shloko' i 'Shree Ram Charit Manas' i takve himne kada ih je recitirao Jagjit Singh davale su nebeski osjećaj slušateljima. Neka od Jagjitovih najboljih djela nastala su nakon što je izgubio sina jer se činilo da je to imalo obogaćujući učinak na njegovo srce. U Indiji su ljudi bili svjesni klasične glazbe, ali način na koji se Jagjitov glas povezuje s običnim čovjekom je nevjerojatan. Iako je pjevao tako dubokim glasom, bio je vrlo prijateljska i vesela osoba. Volio je biciklizam jer ga je to podsjećalo na ovu mladost.
Ljudi svih dobnih skupina dive se ne samo pjevanju Jagjita Singha, već i duševnim tekstovima i skladbama od gazala. Jagjit je pisao prekrasnu poeziju i odavao počast svakom tekstopiscu u svom posebnom stilu. Uvijek je bio velika podrška svojim kolegama s kojima je uvijek bio u prijateljskim odnosima. Godine 1998. doživio je težak srčani udar nakon čega mu je liječnik predložio operaciju premosnice na koju on nije pristao. Umjesto toga odlučio je posjetiti svog prijatelja u Dehradunu, Uttrakhandu koji je bio ayurvedski specijalist i Jagjit je potpuno vjerovao u njegovo liječenje. Nakon mjesec dana nastavio je s radom.
Jagjit Singh jedini je indijski pjevač-skladatelj koji je producirao dva albuma za bivšeg indijskog premijera Atala Biharija Vajpayeeja koji je i sam pjesnik – pod nazivom Nayi Disha i Samvedna. Godine 2003. primio je Padmabhushan, treće najveće civilno priznanje u zemlji za njegov doprinos pjevanju. Godine 2006. dobio je Učiteljsku nagradu za životno djelo. Nažalost, 2009. dogodila se još jedna tragedija kada je Jagjitova i Chitrina kći preminula zbog čega su se ponovno utopili u tuzi.
Godine 2011., nakon što je napunio 70 godina, Jagjit je odlučio napraviti '70 koncert' na kojem je predstavio pjesmu u sjećanje na svog sina pod nazivom 'Chitti Na Koi Sandes, Jaane Who Kaunsa Desh, Jahan Tum Chale Gaye' prevedeno kao 'bez pisma ili poruke, ne znate koje je to mjesto gdje ste otišli'. U rujnu 2011. Jagjit Singh je pretrpio krvarenje u mozgu i nakon što je 18 dana bio u komi, preminuo je 10. listopada 2011. Ovaj čovjek odnio je gazale običnom čovjeku i postigao je ogroman uspjeh jer se mnoge njegove pjesme smatraju klasicima. On je svakako najpopularniji gazal pjevač svih vremena. Njegove pjesme 'Jhuki Jhuki Si Nazar' i 'Tum Jo Itna Muskra Rahe Ho' iz hindskog filma Arth izražavale su bezvremensku odu osjećajima ljubavi i strasti i tihog divljenja. Njegove pjesme poput 'Hosh Walon Ko Kya Khabar Kya' i 'Hothon Se Chhu Lo Tum' izražavale su tugu, čežnju, bol zbog rastanka i jednostranu ljubav. Jagjit Singh iza sebe je ostavio prekrasnu ostavštinu očaravajućih pjesama koje će još dugo voljeti milijuni slušatelja.
***
